KULTURA NAS POVEZUJE I OBOGAĆUJE
Što je cvijetu sunčeva svjetlost i toplina, vlaga i rosa, plodno tlo i vrijedne ruke koje ga njeguju, to je ljudskoj duši kultura.
Kultura je ona ljepota koja do svačijeg srca put nađe. Bilo da je riječ o lijepoj slici, ugodnoj glazbi, pjesmi i plesu koji zrači i oduševljava ili o predmetima što svjedoče kreativnost i govoreći o prošlosti u budućnost vode, sve to nosi poruku. Poruku ljepote i dobrote, prijateljstva i ljubavi, mira i razumijevanja.
Živimo u vremenu u kojem su mnogi prikraćeni za sva ta blaga i zato se moramo još više truditi da kulturu koja nas oplemenjuje i obogaćuje njegujemo, razvijamo i čuvamo.
Naše društvo svjesno je koliko kultura znači za očuvanje nacionalnog bića, jezika i svekolikog drugog izražaja i sada kada živimo i stvaramo u drugoj domovini.
Svojim radom u različitim sekcijama njegovi članovi njeguju kulture obiju naših domovina, grade mostove i povezuju dva prijateljska naroda.
Osmoga travnja u centru Saveza društava za cerebralnu paralizu Slovenije “Sonček” ponovno smo ugradili još jedan svijetli kamenčić u mozaik naših nastojanja da opstanemo i ostanemo Hrvati koji svojim radom i trudom čuvaju i razvijaju baštinu i jedne i druge domovine.
Bogatim kulturnim programom predstavile su se naše sekcije. ”Pčelice”, najvrjednije i na svakoj priredbi aktivne, “Ruža hrvatska”, čiji se miris širi nadaleko, literarna sekcija, čiji članovi njeguju i predstavljaju svoju i poeziju hrvatskih pjesnika.
Prvi put nastupila je naša nova sekcija, ženska klapa “Zelena naranča” i priredbi udahnula još više ljepote i bogatstva.
Spomenimo i naše drage goste “Hrvatski pleter” iz Novog Mesta te pjevačku skupinu “Fijolice” i folklornu sekciju Međimurskog folklornog društva iz Ljubljane.
Događaju su poseban ton dale “Jeklene magnolije”, članice Društva vozačica teretnih automobila i autobusa Slovenije koje su prikupile knjige i poklonile ih štićenicima centra ”Sonček”.
A u centru je te večeri bilo posebno lijepo i ugodno.
Bilo bi još ljepše kad bi više članova našeg društva posjećivalo ovakve događaje. Time bi pokazali da im je stalo do hrvatske riječi i kulture, do prijateljstva i druženja. Pokazali bi da cijene rad i trud četiriju generacija Hrvata koje nastoje očuvati naše korijene.
Boli me svako prazno mjesto u dvorani. Bojim se da će naše “Pčelice” i drugi članovi izgubiti elan koji ih sada pokreće jer onih zbog kojih se trudimo na našim susretima sve je manje.
Nadam se da će se to promijeniti na bolje i zato vas sve pozivam da dođete, da se zajedno poveselimo, porazgovaramo, osjetimo dašak ljepote naše Hrvatske utkan u pjesmu i besjedu.
Za ono što se poštuje i voli vremena se uvijek nađe.
Katica Pavkić Špiranec